Halacion i hordeolum

Halacion i hordeolum (ječmenac) su nagla oteknuća kapka; halacion je posljedica nezaraznog začepljenja Meibomove žlijezde, dok hordeolum uzrokuje infekcija. Obje promjene u početku izazivaju hiperemiju i edem kapka, te bol; s vremenom halacion postaje mali bezbolni čvorić u sredini kapka, dok hordeolum ostaje bolan i smještan na rubu kapka. Dijagnoza se postavlja klinički. Liječi se vrućim oblozima. Obje promjene prolaze spontano, no taj se proces može ubrzati incizijom ili, u slučaju halaciona, primjenom kortikosteroida u leziju.

Halacion je neinfektivno začepljenje Meibomove žlijezde koje dovodi do istiskivanja podražujućeg lipidnog materijala u meka tkiva kapka te žarišnog upalnog odgovora.

Hordeolum, ili ječmenac, je akutna, ograničena, piogena (obično stafilokokna) infekcija ili apsces kapka, koji može biti vanjski i unutarnji.

Vanjski ječmenac nastaje uslijed infekcije i začepljenja trepavičnog folikula i susjedne Zeisove ili Mollove žlijezde. Često nastaje u sklopu blefaritisa. Simptomi su bol, crvenilo i osjetljivost ruba kapka, ponekad uz suzenje, fotofobiju i osjećaj stranog tijela u oku. Znakovi su osjetljivost i mala žućkasta točkica uz korijen trepavica (u središtu induracije), što je karakteristično za gnojenje, a uokolo je izražena hiperemija, otvrdnuće i difuzni edem. Za 2 do 4 dana apscesi rupturiraju uz istjecanje gnoja i ublaživanje boli.

Halacion i hordeolum se u početnom stadiju razvoja ne mogu klinički razlučiti; i jedan i drugi uzrokuju hiperemiju i edem kapka, te bol. Nakon 1 do 2 dana, vanjski ječmenac postaje lokaliziran na rub kapka, dok se halacion smješta u sredinu pokrovnog dijela kapka; potom se razvija mali bezbolni čvorić ili kvržica okrenuta prema unutarnjoj, ili, rijetko, vanjskoj površini kapka. Halacion se obično spontano prazni ili apsorbira u roku od 2 do 8 tjedana, no može trajati i dulje.

Unutarnji ječmenac, koji je puno rjeđi, nastaje uslijed infekcije Meibomove žlijezde. Simptomi su jednaki kao kod halaciona, uz bol, crvenilo i edem na stražnjoj tarzalnoj površini spojnice. Pregled tarzalne spojnice otkriva malo izdignuće ili žuto područje na mjestu zahvaćene žlijezde. Kasnije se stvara apsces usmjeren na spojničnu stranu kapka; ponekad je usmjeren prema koži. Spontana ruptura je rijetka a recidivi su česti.

Dijagnoza halaciona i obje vrste hordeoluma postavlja se klinički; unutarnji hordeolum je vrlo rijedak i o njemu treba razmisliti kad je upala jaka ili kad postoje sistemni znakovi infekcije. Ako se halacion ili hordeolum nalaze blizu unutarnjeg kuta donjeg kapka, treba ih razlikovati od dakriocistitisa (vidi str. 880), čija se dijagnoza obično može isključiti uočavanjem smještaja najjačeg otvrdnuća i boli (npr. kapak kod halaciona, nosna strana kod dakriocistitisa). Osim toga, uspješno ispiranje kanala suzne žlijezde isključuje dakriocistitis. Kronične halacije koje ne odgovaraju na liječenje treba bioptirati kako bi se isključilo tumor očnog kapka.

Većina halacija postupno nestaje nakon 1 do 2 mjeseca, a vanjski hordeoli obično spontano rupturiraju nakon 2 do 4 dana. Povlačenje se može ubrzati primjenom vrućih obloga u trajanju od 5 do 10 minuta 2 do 3 puta dnevno. Vanjski ječmenac se također može incidirati oštricom uskog vrha, čim se pojavi žućkasti vršak. Incizija i kiretaža ili primjena kortikosteroida u sam halacion (0,05 do 0,2 ml triamcinolona 25 mg/ml) mogu biti indicirani ako su halaciji veliki, ružni i ako traju dulje od nekoliko tjedana unatoč konzervativnom liječenju. Antibiotici (npr. dikloksacilin ili eritromicin u dozi od 250 mg PO 4×/dan) su indicirani kad se uz hordeolum razvije celulitis.

Unutarnji ječmenci se liječe antibioticima na usta te, ako treba, incizijom i drenažom. Lokalna primjena antibiotika je obično neučinkovita.