Radioterapija i neurotoksičnost

Radioterapija (RT) može obuhvatiti čitavu glavu kod difuznih ili multicentričnih tumora, ili se može primijeniti samo lokalno na dobro ograničene tumore. Lokalizirano zračenje mozga može biti usmjereno isključivo na sijelo tumora (prostorno mapiranje ili konformacijska RT), ciljajući samo tumor a pošteđujući zdravo okolno moždano tkivo, ili stereotaksično, što uključuje implantaciju radioaktivnog stabilnog joda (¹²⁵I₃) ili iridija (¹⁹²Ir₄) u tumor ili blizu njega, tzv. brahiterapija, ili se može primijeniti gama nož ili linearni akcelerator. Gliomi se liječe konformacijskom RT; gama nož ili linearni akcelerator su korisni za metastaze. Svakodnevno (frakcionirano) zračenje maksimalno pojačava učinkovitost a oštećenje zdravog tkiva SŽS–a (neurotoksičnost) svodi na najmanju mjeru.

Stupanj neurotoksičnosti ovisi o kumulativnoj dozi zračenja, veličini individualne doze, trajanju liječenja, volumenu zračenog tkiva i individualnoj osjetljivosti (vidi i str. 2601). Budući da je osjetljivost svakog bolesnika različita, nemoguće je precizno predvidjeti toksičnost zračenja. Simptomi radiotoksičnosti se mogu razviti unutar prvih nekoliko dana (akutno) ili mjeseci zračenja (rana radiotoksičnost), ili nekoliko mjeseci do nekoliko godina nakon RT (kasna radiotoksičnost). Rijetko, zračenje uzrokuje gliome, meningeome ili tumore ovojnica perifernih živaca godinama nakon liječenja.

Akutna radiotoksičnost mozga u djece i odraslih se očituje glavoboljom, mučninom, povraćanjem, pospanošću a ponekad pogoršanjem žarišnih neuroloških znakova. Vrlo je vjerojatna ako je intrakranijalni tlak visok. Davanjem kortikosteroida u cilju snižavanja intrakranijalnog tlaka može se spriječiti ili izliječiti akutna toksičnost. Akutna toksičnost je sve slabija kod narednih RT.

Rana radiotoksičnost mozga može uzrokovati encefalopatiju u djece i odraslih koja se mora razlikovati od pogoršanja ili recidiva tumora mozga pomoću MR–a ili CT–a. Radiotoksičnost se javlja u djece podvrgnute profilaktičnoj RT cijelog mozga zbog leukemije; u njih se razvija pospanost koja se povlači nakon nekoliko dana do tjedana, moguće i ranije ako se upotrijebe kortikosteroidi. Nakon zračenja vrata i gornjeg dijela prsnog koša, rana odgođena radiotoksičnost može uzrokovati mijelopatiju koja se očituje Lhermittovim znakom (osjećaj sličan električnom udaru koji se širi niz leđa u noge pri savijanju vrata). Mijelopatija prolazi spontano.

Kasna odgođena radiotoksičnost se razvija u velikog broja djece i odraslih nakon difuznog zračenja mozga ako dovoljno dugo prežive. Najčešći uzrok u djece je difuzna RT zbog prevencije leukemije ili liječenja meduloblastoma. Nakon difuzne RT, glavni simptom je progresivna demencija; veliki broj odraslih razvije nestabilni hod. MR ili CT otkriva atrofiju mozga. Radiotoksičnost nakon lokalizirane RT češće dovodi do žarišnih neuroloških ispada. MR ili CT pokazuje masu koju radiokontrast može pojačati a teško se može razlučiti od recidiva primarnog tumora. Ekscizijska biopsija mase ima dijagnostičku vrijednost a često ublažava i simptome.

Nakon RT ekstraspinalnih tumora (npr. zbog Hodgkinova limfoma), može se razviti kasna odgođena mijelopatija. Manifestira se progresivnom parezom i gubitkom osjeta, često kao Brown–Séquardov sindrom (ipsilateralna pareza i gubitak propriocepcije, te gubitak osjeta za bol i temperaturu na suprotnoj strani tijela). Većina bolesnika s vremenom postane paraplegična.