Sindrom zaključanog čovjeka

Sindrom čovjeka zaključanog u vlastito tijelo (locked–in syndrome) je stanje budnosti i očuvane svijesti uz nemogućnost mimike, pomicanja tijela, govora, ili komunikacije osim kodiranim pokretima očiju.

Sindrom čovjeka zaključanog u vlastito tijelo obično nastaje kao posljedica krvarenja u ponsu ili ishemičnog inzulta koji poremećuje i oštećuje moždane centre koji posreduju horizontalni pogled.

Bolesnici imaju očuvane kognitivne funkcije i budni su te otvaraju oči, a imaju očuvane cikluse budnost–spavanje. Oni ne mogu pomicati donji dio lica, žvakati, gutati, govoriti, disati odnosno pomicati udove. Mogući su vertikalni pokreti očima; bolesnici mogu otvarati i zatvarati oči te trepnuti određeni broj puta kako bi odgovorili na pitanje.

Dijagnoza je primarno klinička. Slikovni prikaz mozga pomaže kod traganja za uzrokom i pokazuje promjene tijekom vremena. EEG pokazuje normalan nalaz u budnom stanju te normalne faze spavanja.

Smrtnost je visoka; mnogi bolesnici umiru unutar mjesec dana. Oporavak do nesamostalnog funkcioniranja je rijedak, ali je moguć unutar nekoliko mjeseci kad je uzrok djelomično reverzibilan (npr. tetraplegija kao posljedica Guillain–Barréova sindroma). Pozitivni prognostički pokazatelji uključuju rani oporavak lateralnog pomicanja očiju i detekcija evociranih potencijala nakon magnetne stimulacije motornog dijela korteksa. Poznati su bolesnici koji su preživjeli sindrom čovjeka zaključanog u vlastito tijelo i do 18 godina.

Liječenjem sprečavamo nastanak sistemskih poremećaja (npr. upale pluća, upale mokraćnih putova), osigurava se pravilna prehrana, sprečava nastanak kožnih vrijedova i osigurava provođenje fizikalne terapije kako bi se spriječio nastanak kontraktura. Logopedi mogu pomoći uspostaviti komunikacijsku šifru uz pomoć treptanja. Zbog toga što je kognitivna funkcija očuvana, bolesnici bi trebali donositi vlastite odluke o medicinskim postupcima ako je moguće uspostaviti kontakt.