Oligurija

Oligurija predstavlja 24 h izlučivanje <500 ml mokraće kod odrasle osobe, odnosno <0,5 ml/kg/h u svakom uzrastu (<1 ml/kg/h u novorođenčadi).

Etiologija

Uzroci mogu biti prerenalni (otkloni krvotoka), renalni (bolesti bubrega) ili postrenalni (smetnje otjecanja). Premda postoji dugi popis mogućih etioloških entiteta (vidi str. 1980), mali je broj u pozadini većine akutnih oligurija u hospitaliziranih bolesnika.

Prerenalna oligurija posljedica je hipoperfuzije bubrega. Većinom je u pitanju hipovolemija, nizak minutni volumen srca ili smanjen periferni žilni otpor (npr. u sepsi). Ova stanja nerijetko koegzistiraju i brzo (tj. <1 h) smanjuju diurezu.

Od bubrežnih je uzroka najčešća akutna nekroza tubula (ATN), koja je pretežno posljedica dugotrajne (>4 h) hipoperfuzije, radioloških kontrasta, rabdomiolize ili nefrotoksičnih lijekova (npr. aminoglikozidi i drugi antibiotici, nesteroidni antireumatici).

Postrenalni su uzroci opstruktivne prirode, poput hipertrofije prostate, kamenaca, začepljenja Foleyeva katetera ili neurogenog mjehura.

Procjena

Anamneza: Kod komunikativnih bolesnika izraziti nagon na mokrenje govori za opstrukciju izgonskog trakta, dok žeđanje bez potrebe za mokrenjem ukazuje na depleciju volumena. Kod bolesnika sužene svijesti (obično i kateteriziranih) nagli pad diureze uz normotenziju pobuđuje sumnju na začepljenje ili izmještanje katetera, dok postupno smanjenje prije govori za ATN ili prerenalne uzroke.

Korisni su podaci u nedavnim medicinski relevantnim događajima, poput kretanja arterijskog tlaka, kirurških intervencija, uzimanja lijekova ili primjene radioloških kontrasta. Nedavna operacija ili trauma mogu izazvati hipovolemiju, dok nagnječenja ili duboke električne opekotine znadu uzrokovati rabdomiolizu.

Fizikalni pregled: Treba tražiti elemente hipovolemije, sepse ili srčane dekompenzacije. Palpabilna distenzija mokraćnog mjehura upućuje na izgonsku opstrukciju, a tamnosmeđa mokraća na mioglobinuriju.

Pretrage: Prije daljnje obrade valja ispiranjem provjeriti prohodnost puta u svih kateteriziranih i onih s ilealnim odvodom. U većine ostalih etiologija je klinički jasna (npr. šok, sepsa). U ostalih, osobito onih s polimorbiditetom pretragama treba razlučiti prerenalne od renalnih (ATN) uzroka. Ako je već postavljen centralni venski ili pulmonalni kateter lako se utvrdi volumni status (uz PAC također MV). Pri akutnoj oliguriji većina liječnika ipak ih ne postavlja ako za to ne postoje dodatne indikacije. Alternativno se bolesniku bez znakova volumnog preopterećenja može dati brza IV infuzija od 500 ml fiziološke otopine (20 ml/kg u djece); porast diureze potvrđuje sumnju u prerenalni uzrok.

Od laboratorijskih pretraga standardni su serumski elektroliti, urea i kreatinin, a nerijetko se traže i koncentracije natrija i kreatinina u mokraći. Prerenalni otkloni obično podižu omjer dušika ureje i kretatinina na >20, za razliku od 10 uz ATN. U prerenalnim oblicima natriurija bude <20 mmol/L jer bubrezi maksimalno zadržavaju Na radi očuvanja cirkulirajućeg volumena. Uz ATN natriurija obično iznosi >40 mmol/L. Frakcijsko izlučivanje Na (FENA) još bolje odražava sposobnost bubrega da ga zadržavaju, a izražava se formulom:

urinarni Na/plazmatski Na

urinarni kreatinin/plazmatski kreatinin

Omjer <1 pokazuje da bubrezi mogu reapsorbirati Na pa je otklon prerenalni, dok omjer >1 govori za bubrežni uzrok.

Liječenje

Tretiraju se utvrđeni uzroci; oslobađa se izgonska opstrukcija, nadoknađuje volumen ili popravlja rad srca. Prekida se eventualno davanje nefrotoksičnih lijekova. Izbjegava se hipotenzija kako bi se spriječilo daljnje oštećenje bubrega. Renalno insuficijentni bolesnici nerijetko zahtijevaju nadomjesno liječenje, npr. kontinuiranu veno–vensku hemofiltraciju ili hemodijalizu.