Rubeola

(Njemačke ospice; trodnevne ospice) (Vidi i Kongenitalna rubeola na str. 2321.)

Rubeola je zarazna virusna bolest za koju su karakteristični limfadenopatija, osip te ponekad kratkotrajni blagi opći simptomi. Infekcija virusom rubeole u ranom stadiju trudnoće može dovesti do pobačaja, mrtvorođenja ili kongenitalnih anomalija. Dijagnoza se obično postavlja na osnovi kliničke slike. Liječenje u većini slučajeva nije potrebno. Cjepivo je učinkovito u prevenciji bolesti.

Rubeolu uzrokuje RNK virus, a širi se kapljično i bliskim kontaktom Bolesnik može biti zarazan i pri asimptomatskoj infekciji, odnosno 10 dana prije i 15 dana nakon pojave osipa. Kongenitalno inficirana djeca mogu prenositi rubeolu više mjeseci nakon rođenja. Rubeola je manje zarazna od ospica. Infekcija virusom rubeole pruža doživotnu imunost. Ipak 10–15% mlađih osoba se ne inficira u djetinjstvu pa ostaju podložni bolesti. Sada je incidencija rubeole u SAD–u najniža u povijesti.

Simptomi i znakovi

Rubeola je najčešće blaga bolest. Nakon inkubacije od 14 do 21 dan, u odraslih se pojavljuje prodromalni stadij bolesti koji je u djece slabo izražen ili ga čak nema. Prodromalni stadij traje 1–5 dana, a očituje se vrućicom, umorom i limfadenopatijom. Za rubeolu je karakteristično povećanje nuhalnih, subokcipitalnih i stražnjih cervikalnih limfnih čvorova. Na početku bolesti se može vidjeti hiperemija ždrijela.

Osip je sličan onom kod ospica, ali je slabije izražen te brže nestaje. Najprije se pojavljuje na licu i vratu te se brzo širi na trup i ekstremitete. U početku je to obično mrljasti eritem, osobito na licu. Drugog dana bolesti osip postaje skarlatiniforman (točkast) sa crvenkastom zažarenosti. Na mekom nepcu se pojavljuju petehije (Forschheimerove pjege) koje se kasnije stapaju u veće crvenilo na sluznici. Osip traje 3 do 5 dana.

Opći simptomi poput slabosti ili povremenih artralgija u dječjoj su dobi vrlo blagi, a ponekad ih i nema. Ni u odraslih obično nema težih općih simptoma, no ponekad se pojavljuju vrućica, slabost, glavobolja, ukočenost zglobova i prolazni aritritis te blagi rinitis. Vrućica obično nestaje 2 dana nakon pojave osipa.

Encefalitis kao komplikacija je vrlo rijedak, uglavnom kod velikih epidemija u vojsci. Obično dolazi do potpunog izlječenja, ali može biti i smrtonosan. Rijetko se pojavljuju trombocitopenična purpura i otitis.

Dijagnoza

Na rubeolu trebamo posumnjati u bolesnika s karakterističnom limfadenopatijom i osipom. Laboratorijska dijagnostika je potrebna samo kod trudnica, novorođenčadi i bolesnika s encefalitisom. Dijagnoza rubeole postavlja se na temelju četverostrukog ili većeg porasta titra protutijela u parnim uzorcima seruma uzetih s razmakom od 4–8 tjedana).

Diferencijalnodijagnostički u obzir dolaze ospice, šarlah, sekundarna faza sifilisa, osip na lijekove, infektivni eritem (vidi str. 2340), infektivna mononukleoza, te infekcije koje uzrokuju echo– i coxackievirusi (vidi i TBL. 187– 1). Infekcije uzrokovane enterovirusima i parvovirusom B19 (infektivni eritem) na temelju kliničke slike ponekad se ne mogu razlučiti od rubeole. Rubeola za razliku od ospica ima nježniji osip koji brže blijedi, slabije izražene opće simptome kraćeg trajanja, a ne nalaze se Koplikove pjege, fotofobija niti kašalj. Kod šarlaha se već prvi dan bolesti pojavljuju jače izraženi opći simptomi i faringitis. U sekundarnoj fazi sifilisa limfni čvorovi obično nisu bolno osjetljivi, a osip se pojavljuje na dlanovima i tabanima. Sifilis se može dijagnosticirati laboratorijski. Infektivna mononukleoza se može razlikovati od rubeole na temelju jače izraženog faringitisa, opće slabosti i dugotrajnog umora, atipičnih limfocita u krvnoj slici te na temelju seroloških testova (vidi str. 1610).

Liječenje i prevencija

Liječenje rubeole je simptomatsko. Ne postoji specifično liječenje ni za encefalitis.

U svrhu sprječavanja bolesti provodi se rutinsko cijepljenje živim cjepivom (vidi SL. 266–3 na str. 2235). Cijepljenjem se stvara imunost u >95% cjepljenika, a traje ≥15 godina. Čini se da ne dolazi do prijenosa cjepnog virusa na osjetljive kontakte. Budući da se neke druge infekcije na temelju kliničke slike ne mogu razlučiti od rubeole, sam anamnestički podatak o preboljenoj rubeoli ne mora označavati postojanje imunosti.

Redovito se cijepe djeca, te sve osjetljive osobe nakon puberteta, osobito studenti, vojnici, zdravstveni djelatnici, imigranti i osobe koje rade s malom djecom. Imunokompromitirane osobe ne smiju se cijepiti. Rutinsko cijepljenje se preporučuje svim osjetljivim majkama odmah nakon poroda. Preporučuje se testiranje žena generativne dobi na prisutnost protutijela protiv rubeole te cijepljenje seronegativnih. Međutim, žene koje su primile cjepivo protiv rubeole ne smiju ostati trudne najmanje 28 dana nakon cijepljenja. Cjepni virus može inficirati fetus u ranom stadiju trudnoće. Premda taj virus ne uzrokuje kongenitalnu rubeolu, rizik oštećenja fetusa se procjenjuje na 3%. U trudnoći je kontraindicirana primjena cjepiva.

U djece se nakon cijepljenja rijetko pojavljuju vrućica, osip, limfadenopatija, polineuropatija, artralgije i artritis. Artritis se ponekad može pojaviti nakon cijepljenja odraslih, osobito žena.