Mumps

(Zaušnjaci, epidemijski parotitis)

Mumps je akutna, zarazna virusna bolest s karakterističnim povećanjem i bolnošću žlijezda slinovnica, najčešće parotida. Komplikacije mumpsa su orhitis, meningoencefalitis i pankreatitis. Dijagnoza se obično postavlja na osnovi kliničke slike, a liječenje je potporno. Cjepivo protiv mumpsa je vrlo učinkovito.

Uzročnik mumpsa je paramiksovirus, a prenosi se slinom i kapljičnim putem. Virus vjerojatno ulazi u organizam kroz sluznicu nosa ili usta, a u slini se može naći i šest dana prije otoka slinovnica. Također se može naći u krvi, urinu i likvoru, ako je došlo do zahvaćanja CNS– a. Nakon preboljele bolesti obično ostaje trajna imunost.

Mumps je manje zarazan od ospica Obično se pojavljuje endemično u prenapučenim područjima, no može se pojaviti i u obliku epidemija. Pojavljuje se uglavnom u neprocijepljenoj populaciji, najčešće zimi i u rano proljeće. Najčešće obolijevaju djeca od 5 do 10 godina, premda se može pojaviti u bilo kojoj životnoj dobi. Rijetko se pojavljuje u djece <2 godine, a osobito rijetko u djece u prvoj godini života. U 25 do 30% zaraženih bolest prolazi klinički neprimjetno.

Simptomi i znakovi

Nakon inkubacije od 14 do 24 dana, pojavljuju se glavobolja, osjećaj umora, gubitak teka te blago do umjereno povišena temperatura. Otok žlijezda slinovnica pojavljuje se 12 do 24 sati kasnije, a praćen je vrućicom i do 40^o C. Vrućica obično traje 24 do 72 h, a tada su zahvaćene slinovnice izrazito bolno osjetljive. Otok slinovnica je najviše izražen od drugog dana bolesti, a traje 5–7 dana.

Parotitis se obično pojavljuje obostrano. Prvi je simptom parotitisa obično bol pri žvakanju i gutanju, osobito kod gutanja kiselih tekućina poput octa ili limunova soka. Poslije se pojavljuje povećanje parotida lokalizirano ispred i ispod uha. Ponekad dolazi do otoka submandibularnih te sublingvalnih žlijezda, no ove žlijezde vrlo su rijetko jedine zahvaćene slinovnice. Kod zahvaćanja submandibularnih  žlijezda pojavljuje se otok ispod mandibule, a također je moguć i suprasternalni edem, vjerojatno uzrokovan opstrukcijom limfne drenaže zbog povećanih slinovnica. Kod povećanja sublingvalnih žlijezda može doći do otjecanja jezika. Otvori izvodnih kanala u usnoj šupljini su edematozni te lagano upaljeni. Koža iznad zahvaćenih slinovnica može biti napeta i sjajna.

Virus mumpsa može zahvatiti i druge organe, osim žlijezda slinovnica, osobito u bolesnika nakon puberteta. U otprilike 20% muškaraca nakon puberteta može se razviti orhitis, obično jednostran, a karakterizira ga bol, otok, crvenilo i toplina skrotuma. Premda može uslijediti neki oblik testikularne atrofije, endokrina funkcija  kao i fertilitet su očuvani. U žena je zahvaćanje jajnika (ooforitis) znatno manje bolno, ne uzrokuje sterilitet, a rijetko se dijagnosticira.

U otprilike 1–10% oboljelih pojavljuje se meningitis koji se očituje glavoboljom, povraćanjem te kočenjem šije, a u likvoru se nalazi pleocitoza. Encefalitis je praćen somnolencijom, konvulzijama ili komom, a pojavljuje se u 1/1000 do 5000 oboljelih od mumpsa. Otprilike 50% infekcija CNS–a uzrokovanih virusom mumpsa ne prati klinička slika parotitisa.

Pankreatitis je karakteriziran naglim nastupom mučnine, povraćanja i bolova u epigastriju, a obično se pojavljuje krajem prvog tjedna bolesti. Navedeni simptomi regrediraju unutar tjedan dana te dolazi do potpunog oporavka.

Vrlo su rijetki prostatitis, nefritis, miokarditis, mastitis, poliartritis te zahvaćenost suznih žlijezda. Tireoiditis i upala timusa mogu dovesti do edema i oticanja sternalnog područja, što se ipak češće događa kod zahvaćenosti submandibularnih žlijezda slinovnica.

Dijagnoza

Na mumps treba posumnjati u bolesnika s upalom žlijezda slinovnica i karakterističnim općim simptomima, osobito pri epidemijskoj pojavi mumpsa. Laboratorijska dijagnostika nije potrebna. Druga stanja koja mogu dovesti do sličnog povećanja žlijezda slinovnica navedena su u TBL. 193–1.

Također, na mumps treba posumnjati u bolesnika sa seroznim meningitisom ili encefalitisom nepoznate etiologije za vrijeme epidemije mumpsa. U bolesnika sa znakovima meningitisa treba učiniti lumbalnu punkciju.

Laboratorijska dijagnostika je potrebna ako je zahvaćenost žlijezda slinovnica jednostrana, ako se ponavlja, odnosno kada se pojavljuje u procijepljenih osoba ili ako su osim slinovnica zahvaćeni i drugi organi. Parni uzorci seruma mogu se testirati reakcijom vezanja komplementa, inhibicijom hemaglutinacije ili imunoenzimskim testovima (ELISA). U nekim se laboratorijima virus može kultivirati iz obriska ždrijela i likvora, a ponekad i iz urina. Drugi laboratorijski testovi uglavnom nisu potrebni, iako se mogu odrediti amilaze koje su povišene kod mumpsa. Broj leukocita i diferencijalna krvna slika su nespecifični; mogu biti normalni, ali se obično nalazi blaga leukopenija i neutropenija. Kod meningitisa je glukoza u likvoru obično u granicama normale, no može biti i snižena, između 1,1 i 2,2 mmol/L, kao kod gnojnog meningitisa.

Prognoza, liječenje i prevencija

Kod nekompliciranog mumpsa obično dolazi do izlječenja, a relapsi se pojavljuju rijetko, obič no nakon dva tjedna. Prognoza meningitisa je obično dobra, iako može rezultirati trajnim posljedicama poput jednostrane (rjeđe obostrane) gluhoće ili pareze facijalisa. Postinfektivni encefalitis, akutna cerebelarna ataksija, transverzalni mijelitis i polineuritis pojavljuju se vrlo rijetko.

Liječenje mumpsa i komplikacija je simptomatsko. Bolesnika treba izolirati dok ne prođe otok žlijezda slinovnica. Potrebna je kašasta dijeta kako bi se smanjila bol pri žvakanju hrane. Kisele napitke (npr. limunov sok) treba izbjegavati jer mogu stvoriti dodatnu neugodu.

Kada je povraćanje koje prati pankreatitis jače izraženo, potrebna je parenteralna rehidracija. Pri pojavi orhitisa preporučuje se mirovanje u krevetu, imobilizacija testisa i oblozi s ledom koji smanjuju bolnost. Nije dokazano da kortikosteroidi ubrzavaju oporavak kod orhitisa.

Primjena specifičnog imunoglobulina i serumskih imunoglobulina ne sprječavaju nastanak bolesti. Cijepljenje je živom vakcinom (vidi str. 1401 i SL. 266–3 na str. 2235) vrlo učinkovito, ne uzrokuje značajnije lokalne niti sistemske reakcije, a potrebna je samo jedna doza cjepiva. Postekspozicijska profilaktička primjena cjepiva ne pruža zaštitu.