Meningokokne bolesti

Meningokok (Neisseria meningitidis) uzrokuje meningitis i sepsu. Simptomi, obično teški, su glavobolja, mučnina, povraćanje, fotofobija, pospanost, osip, višestruko zatajivanje organa, šok i diseminirana vaskularna koagulopatija. Dijagnoza se postavlja klinički, a potvrđuje izolacijom uzročnika. Liječi se penicilinom ili cefalosporinima treće generacije.

Meningitis i sepsa čine >90% svih meningokoknih infekcija. Infekcije pluća, zglobova, dišnih putova, genitourinarnih organa, oka, endokarda i perikarda su vrlo rijetke.

Incidencija ove endemske bolesti u svijetu iznosi od 0,5 do 5/100.000, s većom učestalošću zimi i u proljeće u područjima umjerene klime. Lokalne epidemije najčešće se pojavljuju u sub–Saharskoj Africi, u područjima između Senegala i Etiopije, u poznatoj zoni meningitisa. U većim afričkim epidemijama broj oboljelih kreće se od 100 do 800/100.000 stanovnika.

Meningokoki mogu kolonizirati orofarinks, odnosno nazofarinks bez ikakvih simptoma. Pretpostavlja se da kombinacija nekih nepovoljnih čimbenika omogućuje prijelaz asimptomatskog kliconoštva u invazivnu bolest. Unatoč visokom postotku koloniziranih, nastanak invazivne bolesti je vrlo rijedak, a uglavnom se pojavljuje u prethodno neinficiranih osoba. Infekcija se prenosi uglavnom izravnim kontaktom s respiratornim sekretima inficirane osobe, odnosno kliconoše. Za vrijeme epidemije dramatično poraste broj kliconoša.

Nakon invazije, odnosno prodora u krv, N. meningitidis uzrokuje meningitis i tešku bakterijemiju u djece i u odraslih s opsežnim teškim vaskulitisom. Infekcija se razvija vrlo brzo, fulminantno, a smrtnost iznosi 10 do 15%. Od preživjelih bolesnika, 10 do 15% ima ozbiljne posljedice, kao što su trajni gubitak sluha, mentalna retardacija, te gubitak falangi ili oštećenje ekstremiteta.

Najčešće obolijevaju djeca od 6 mjeseci do 3 godine života. Ostale visokorizične skupine obuhvaćaju adolescente, vojne regrute, brucoše u studentskim domovima, osobe s nedostatkom komplementa i mikrobiologe koji rade na izolaciji N. meningitidis. Nakon infekcija ili cijepljenja nastaje tipno specifična imunost.

Simptomi i znakovi

U bolesnika s meningitisom često se pojavljuju vrućica, glavobolja i ukočenost vrata (vidi i Akutni bakterijski meningitis, str. 1858). Ostali su simptomi mučnina, povraćanje, fotofobija i pospanost. Odmah na početku bolesti nerijetko se pojavljuje makulopapulozni ili hemoragični petehijalni osip. Fizikalnim pregledom često se otkrivaju meningealni znakovi. Fulminantni sindromi s meningokokcemijom su Waterhouse–Friderichsenov sindrom (sepsa, teški šok, purpura i adrenalna hemoragija), sepsa s višestrukim zatajivanjem organa, šok i diseminirana intravaskularna koagulopatija. Rijetka, kronična meningokokcemija ima blage rekurirajuće simptome.

Dijagnoza

Neiserije su mali, gram–negativni koki koji se lako identificiraju bojenjem po Gramu ili drugim uobičajenim bakteriološkim identifikacijskim metodama. Serološke metode, kao što su lateks aglutinacija i koaglutinacijski test omogućuju brzu vjerojatnu dijagnozu N. meningitidis iz krvi, likvora, zglobnog sadržaja i urina. Međutim, i pozitivan i negativan nalaz treba potvrditi kultivacijom. Razvijena je i PCR metoda za N. meningitidis, no nije u svakodnevnoj komercijalnoj upotrebi.

Liječenje i prevencija

Dok se čeka definitivna identifikacija uzročnika, imunokompetentnim odraslim bolesnicima u kojih se sumnja na meningokoknu infekciju daju se cefalosporini 3. generacije (npr. cefotaksim, 4×2 g IV ili ceftriakson, 2×2 g IV i vankomicin, 4×500 mg ili 2×1 g IV). U imunokompromitiranih bolesnika dodatkom ampicilina (4×2 g IV) treba pokriti L. monocytogenes.

Kad se definitivno identificira N. meningitidis, lijek izbora je penicilin, 6×4 milijuna jed. IV.

Kortikosteroidi smanjuju incidenciju neuroloških komplikacija u djece. Ako se koriste kortikosteroidi treba ih primijeniti prije ili s prvom dozom antibiotika. Deksametazon se daje djeci 4×0,15 mg/kg IV (odrasli, 4×10 mg IV), četiri dana.

Osobe koje su bile u bliskom kontaktu s oboljelima imaju veći rizik za stjecanje bolesti pa ih treba profilaktički zaštititi antibiotikom. Primjenjuje se rifampicin, 2×600 mg PO dva dana (djeca >1 mjesec, 2×10 mg/kg PO dva dana; djeca <1 mjesec, 2×5 mg/kg PO dva dana) ili ceftriakson, 250 mg IM jednokratno (djeca <15 godina, 125 mg IM jednokratno) ili jedna doza fluorokinolona za odrasle (ciprofloksacin ili levofloksacin, 500 mg ili ofloksacin 400 mg).

U SAD–u je u upotrebi konjugirano meningokokno cjepivo. Cjepivo sadrži 4 od 5 serotipova meningokoka (sve osim serotipa B). Treba cijepiti osobe koje imaju povećan rizik za stjecanje meningokokne bolesti. Cijepljenje se preporučuje za vojne regrute, putnike u endemska područja, osobe koje su izložene aerosolu N. meningitidis u laboratoriju ili u industriji, te osobe s funckionalnom ili anatomskom asplenijom. Osobe koje treba uzeti u razmatranje za cijepljenje su brucoši, osobito oni koji stanuju u studentskim domovima, kućni kontakti ili kontakti u ustanovama s bolesnicima koji imaju meningokoknu bolest, zdravstveno i laboratorijsko osoblje koje je izloženo menigokoknoj bolesti, te imunokompromitirani bolesnici.