Transplantacija tkiva

Transplantati kože se koriste kod bolesnika s opsežnim opeklinama ili drugim stanjima koja uzrokuju masivni gubitak kože. Transplantatima se pokrivaju velike ogoljele površine tijela čime se smanjuje gubitak tekućine i proteina te sprječava nastanak duboke infekcije. Transplantati se naposljetku odbacuju, ali se na tim mjestima stvaraju dobro prokrvljene granulacije uz koje dobro srastaju autotransplantati uzeti s mjesta koja su zacijelila. Stanice kože se mogu uzgajati u kulturi te potom vratiti bolesniku kako bi se pomoglo cijeljenje opsežnih opeklina; može se također koristiti umjetna koža, koja se sastoji od uzgojenih stanica kože na sintetskoj podlozi. Transplantati kože nepotpune debljine se koriste za ubrzavanje cijeljenja manjih rana. Uzima se malen komad kože, samo nekoliko milimetara debljine te se potom koža davatelja postavlja na oštećeno mjesto.

Transplantacija hrskavice se koristi u djece s prirođenim defektima nosa ili uha te u odraslih s teškim oštećenjem ili destrukcijom zgloba (npr. teški osteoartritis). Hondrociti su otporniji na odbacivanje, vjerojatno stoga što je mala populacija stanica u hijalinoj hrskavici zaštićena od stanicama posredovanog odbacivanja hrskavičnim matriksom koji ih okružuje.

Transplantacija kosti se koristi za rekonstrukciju velikih koštanih defekata (npr. nakon masivne resekcije koštanog tumora). Koštane stanice davatelja ne mogu preživjeti u primatelju, ali mrtvi matriks alotransplantata može stimulirati osteoblaste primatelja da nanovo koloniziraju matriks i stvore novu kost. Ovaj matriks djeluje kao osnova za premoštavanje i stabilizaciju defekta dok se ne stvori nova kost. Kadaverični transplantati se čuvaju smrzavanjem da bi se smanjila imunogeničnost kosti (koja je mrtva u vrijeme implantacije) i glicerolizacijom kako bi se održala vijabilnost hondrocita. Nakon implantacije se ne primjenjuje imunosupresivna terapija. Iako bolesnici stvaraju anti–HLA protutijela, ranim praćenjem se ne uočavaju nikakvi znakovi propadanja hrskavice.

Transplantacija rožnice je opisana na str. 902.

Autotransplantacija nadbubrežne žlijezde stereotaksijskim usađivanjem medularnog tkiva unutar CNS–a se pokazala učinkovitom u ublažavanju simptoma bolesnicima s Parkinsonovom bolesti. Alotransplantacija adrenalnog tkiva, posebno fetalnog, se također razmatra. Pokazalo se da stereotaksijska implanatcija ventralnog mezencefalona fetusa u putamen bolesnika s Parkinsonovom bolesti smanjuje rigor i bradikineziju. Međutim, zbog etičkih i političkih dvojbi oko prikladnosti korištenja humanog fetalnog tkiva, nema dovoljno velikih kontroliranih studija kojima bi se proučavala transplantacija neuralnog tkiva fetusa. Ispituje se ksenotransplantacija endokrinološki aktivnih stanica svinje.

Implantati fetalnog timusa dobiveni od mrtvorođene djece mogu povratiti imunološki odgovor u djece s aplazijom timusa i posljedičnim abnormalnim razvojem limfatičnog sustava. Budući da je primatelj imunološki deficijentan, imunosupresija nije potrebna, ipak, moguća je teška reakcija transplantata protiv primatelja.