Teška kombinirana imunodeficijencija

Teška kombinirana imunodeficijencija je obilježena nepostojanjem T–stanica te malim, visokim ili normalnim brojem B– stanica i prirodnoubilačkih stanica (NK). Kod većine dojenčadi se razviju oportunističke infekcije unutar prva 3 mjeseca života. Dijagnoza se postavlja dokazujući limfopeniju, nepostojanje ili vrlo mali broj T–stanica i oštećeni proliferacijski odgovor limfocita na mitogene. Bolesnici se moraju držati u zaštićenom okruženju; konačno rješenje je transplantacija matičnih stanica koštane srži.

Teška kombinirana imunodeficijencija (engl. severe combined immunodeficiency = SCID) je posljedica mutacije barem 10 različitih gena koji stvaraju 4 fenotipa. U svim oblicima bolesti, T–stanica nema (T–); broj B i NK stanica može biti nizak ili ih nema (B–; NK–) ili visok ili normalan (B+; NK+), što ovisi o obliku SCID–a. Međutim, B–stanice čak i kad su normalnog broja, ne mogu funkcionirati zbog nepostojanja T–stanica. Najčešći oblik bolesti je X–vezan. Zahvaća γ lanac receptora IL–2 (komponenta od barem 6 receptora citokina) i tako uzrokuje teške bolesti; fenotip je T– B+ NK–. Drugi oblici bolesti se nasljeđuju autosomno recesivno. Drugi najčešći oblik bolesti proizlazi iz manjka adenozin–deaminaze (ADA) koji vodi apoptozi prekursora B, T i NK stanica; fenotip je T– B– NK–. Sljedeći najčešći oblik proizlazi iz nedostatka α–lanca receptora IL–7; fenotip je T– B+ NK+.

Do 6. mjeseca života, u većine se dojenčadi s teškom kombiniranom imunodeficijencijom razvije kandidijaza, pneumonija i proljev koji vode zaostajanju u rastu. Neki bolesnici razviju bolest presatka protiv domaćina (engl. graft–vs–host disease = GVHD) zbog majčinih limfocita ili transfuzija krvi. Kod neke dojenčadi bolest se prvi put očituje u dobi od 6– 12 mjeseci. Može se razviti eksfolijativni dermatitis kao dio Omennova sindroma. Manjak adenozin–deaminaze (ADA) može uzrokovati abnormalnosti kostiju.

Dijagnoza, prognoza i liječenje

Dijagnoza se postavlja dokazujući limfopeniju, nizak broj ili nepostojanje T–stanica, izostankom proliferacijskog odgovora limfocita na mitogene, RTG prsišta ne pokazuje sjenu timusa a limfno tkivo je smanjeno.

Svi oblici SCID–a su smrtonosni za dojenčad bez brze dijagnoze i liječenja. Liječenje IV imunoglobulinima (IVIG) i antibioticima uključujući i profilaksu protiv Pneumocystis jiroveci (prijašnji P. carinii) je korisno, ali ne dovodi do izlječenja. U 90–100% dojenčadi sa SCID–om ili njegovim varijantama, imunitet se ponovno uspostavlja transplantacijom matičnih stanica koštane srži od HLA–identičnog brata ili sestre—kultura miješanih podudarnih leukocita. Kad HLA–identičan brat ili sestra nije dostupan, može se koristiti roditeljska haploidentična koštana srž iz koje se moraju ukloniti sve T–stanice. Ako se SCID dijagnosticira do 3. mjeseca života, preživljenje nakon transplantacije koštane srži u oba slučaja je 95%. Predtransplantacijska kemoterapija je nepotrebna jer bolesnici nemaju T– stanica i zato ne mogu odbaciti transplantat. Bolesnici s manjkom ADA koji ne prime transplantat koštane srži mogu se liječiti injekcijama goveđe ADA izmijenjene polietilen glikolom jedanput ili dvaput tjedno. Genska terapija je uspješna u X–vezanoj SCID ali uzrokuje leukemiju T–stanica pa je zato zasad neupotrebljiva.