Komponente imunosustava

Imunosustav se sastoji od staničnih i molekularnih komponenata koje se udružuju radi uništavanja antigena.

Antigen–predočne stanice

Premda neki antigeni mogu izravno stimulirati imunosustav, stečeni imunosni odgovor ovisan o T–stanicama u pravilu zahtijeva antigen– predočne stanice (APS) koje predočuju peptide antigenog podrijetla unutar molekula glavnog sustava tkivne podudarnosti (MHC). Unutarstanični Ag (npr. virusi) mogu biti prerađeni i predočeni CD8 citotoksičnim T–stanicama pomoću bilo kojih stanica s jezgrama jer sve one eksprimiraju klasu I MHC molekula. Međutim, izvanstanični Ag moraju biti prerađeni u peptide i složeni unutar molekula MHC II na staničnoj površini antigen–predočnih stanica da bi ih mogle prepoznati CD4 pomoćničke (TH) stanice. B– stanice, monociti, makrofagi i dendritičke stanice eksprimiraju usađene MHC molekule klase II i zato se ponašaju kao antigen–predočne stanice za CD4 T–stanični odgovor.

Monociti koji se nalaze u krvotoku su preteče (prekursori) tkivnih makrofaga. Monociti migriraju u tkiva, gdje se nakon otprilike 8 sati razvijaju u makrofage pod utjecajem faktora koji stimulira kolonije makrofaga (engl. macrofage colony–stimulating factor = M–CSF) a kojeg luče različite vrste stanica (npr. endotelne stanice, fibroblasti). Na mjestima infekcije, aktivirane T– stanice luče citokine (npr. interferon–γ [IFN–γ]) koji induciraju stvaranje faktora koji inhibira migraciju makrofaga, zadržavajući makrofage na mjestu imunološke reakcije.

IFN–γ i faktor stimulacije granulocitno–makrofagnih kolonija (engl. granulocyte–macrophage colony–stimulating factor = GM–CSF) ponašaju se kao faktori aktivacije makrofaga. Aktivirani makrofagi uništavaju unutarstanične organizme i izlučuju IL–1 te faktor tumorske nekroze α (engl. tumor necrosis factor–α = TNF–α). Ovi citokini pojačavaju izlučivanje IFN–γ i GM–CSF–a te povećavaju ekspresiju adhezijskih molekula na endotelnim stanicama, olakšavajući time prodor leukocita i razaranje patogena.

Dendritične stanice se nalaze u koži (kao Langerhansove stanice), limfnim čvorovima te u većini drugih tkiva. Dendritične stanice se ponašaju kao stražarske antigen–predočne stanice, koje nakon prihvaćanja Ag putuju do lokalnih limfnih čvorova gdje mogu aktivirati T stanice. Folikularne dendritične stanice različitog su podrijetla, ne eksprimiraju klasu II MHC molekula i zato ne predočavaju antigene TH stanicama. No, posjeduju receptore za FC fragment IgG–a i za komplement, što im omogućuje vezivanje za imune komplekse koje predočavaju B–stanicama u germinativnim centrima sekunadarnih limfatičnih organa.

Polimorfonuklearni leukociti

Polimorfonuklearni (PMN) leukociti, također nazvani granulocitima iz razloga što njihova citoplazma sadrži granule, su neutrofili, eozinofili, bazofili i mastociti. Svi su prisutni u cirkulaciji te imaju multilobularne jezgre izuzev mastocita, koji se nalaze u tkivu i funkcionalno su slični cirkulirajućim krvnim bazofilima.

Neutrofili čine 40 do 70% ukupnog broja leukocita; oni su prva linija obrane od infekcije. Zreli neutrofili imaju poluživot od otprilike 2 do 3 dana. Tijekom akutnog upalnog odgovora (npr. infekcije), neutrofili, privučeni kemotaktičnim faktorima (kemokini), napuštaju cirkulaciju i ulaze u tkiva. Njihova zadaća je fagocitoza i probava patogena. Mikroorganizmi bivaju uništeni kada fagocitozom generirani litički enzimi i reaktivne O2 komponente (npr. superoksid, hipoklorna kiselina) dovedu do otpuštanja sadržaja granula (npr. defenzina, proteaza, proteina koji povećavaju propusnost bakterijske stijenke laktoferina i lizozima). DNK i histoni se također otpuštaju, te zajedno sa sadržajem granula, primjerice elastazama, stvaraju vlakna u okolnim tkivima čime olakšavaju uništavanje bakterija hvatajući ih u tu klopku te usmjeravaju aktivnost enzima.

Eozinofili čine do 5% ukupnog broja leukocita. Njihov cilj su organizmi koji su preveliki da budu prožderani; uništavaju ih lučenjem toksičnih tvari (npr. reaktivni O2 spojevi slični onima koje proizvode neutrofili), glavnih bazičnih proteina (toksični za parazite), eozinofilnog kationskog proteina i nekoliko enzima. Eozinofili su, također, glavni izvor upalnih medijatora (npr. prostaglandina, leukotrijena, faktora aktivacije trombocita, brojnih citokina).

Bazofili čine <5% leukocita a imaju nekoliko zajedničkih odlika kao i mastociti, premda su te dvije stanične linije različitog podrijetla. Obje imaju receptore visokog afiniteta za IgE, nazvane FcεRI. Kad se ove stanice susretnu s određenim antigenima, bivalentne IgE molekule vezane za receptor križno se povezuju potičući staničnu degranulaciju s posljedičnim otpuštanjem prethodno stvorenih upalnih medijatora (npr. histamina, faktora aktivacije trombocita) te de novo sintezu medijatora (npr. leukotrijena, prostaglandina, tromboksana). Granule mukoznih (sluzničnih) mastocita sadrže triptazu i hondroitin–sulfat; granule mastocita vezivnog tkiva sadrže triptazu, kimazu i heparin. Otpuštanjem ovih medijatora, mastociti imaju glavnu ulogu u stvaranju zaštitnog akutnog upalnog odgovora; bazofili i mastociti su izvor reakcija preosjetljivosti tipa I povezanih s atopijskom alergijom (vidi str. 1353). Degranulaciju također mogu potaknuti anafilatoksini odnosno, C3a i C5a komponente komplementa.

Limfociti

U limfocite spadaju B–stanice, koje sazrijevaju u koštanoj srži, i T–stanice, koje sazrijevaju u timusu. Ove se dvije vrste stanica morfološki ne razlikuju, no imaju različite imunosne funkcije. Mogu se razlikovati po Ag–specifičnim receptorima na staničnoj površini te limfocitnim biljezima (engl. clusters of differentiation = CD) prema čijem se prisustvu ili odsustvu definira određena podvrsta stanica. Dosad je identificirano >300 CD molekula (CD antigeni su detaljno opisani u CD indeksu na http://mpr.nci.nih.gov/prow). Svaki limfocit prepoznaje specifični Ag preko površinskih receptora.

B stanice: Otprilike 5 do 15% limfocita u krvi su B stanice; također su prisutni u slezeni, limfnim čvorovima i tonzilama. Njihova primarna funkcija je stvaranje i sekrecija protutijela (At—vidi str. 1324). Prepoznatljivi su prema membranskoj ekspresiji Ig (mIg) i prema za B– stanice specifičnim CD površinskim molekulama; također eksprimiraju klasu II MHC molekula i razne druge CD molekule koje nisu specifične za B–stanice. Izotip mIg varira ovisno o stupnju razvoja B–stanice (mIgM na nezrelim B stanicama; mIgD na zrelim, naivnim B stanicama; i mIgG, mIgA ili mIgE na B stanicama koje su zamijenile Ig izotip nakon susreta s Ag i T Hstanicama). mIg može vezati Ag, ali kasnija aktivacija B–stanice ovisi o signaliziranju preko 2 nepromjenljive molekule (Igα i Igβ).

Nakon nasumičnog preuređenja gena koji kodiraju Ig, B stanice imaju mogućnost prepoznavanja gotovo neograničenog broja jedinstvenih antigena. Gensko preuređenje se događa prema programiranim koracima u koštanoj srži tijekom razvoja B stanica. Proces započinje s usmjerenom matičnom stanicom, nastavlja se kroz pro–B i pre–B stanične faze i rezultira stvaranjem nezrele B stanice. Ukoliko ova nezrela B stanica uđe u interakciju s Ag, može postati inaktivna (tolerantna) ili može biti eliminirana (apoptozom). Nezrele B stanice koje nisu inaktivirane ili eliminirane mogu nastaviti svoj razvoj prema zrelim naivnim B stanicama, napustiti koštanu srž i ući u periferne limfatične organe. Kada zrele, naivne B stanice prvi put dođu u kontakt s Ag, postaju limfoblasti, podvrgavaju se klonskoj proliferaciji te diferencijaciji u memorijske stanice, koje mogu odgovoriti na isti Ag u budućnosti, ili pak postaju plazma stanice koje proizvode protutijela. Ovaj odgovor, nazvan primarni imunosni odgovor, je karakteriziran latentnim periodom koji prethodi proizvodnji At. Prvo se proizvodi samo IgM. Nadalje, pomoću T stanica, B stanice mogu preurediti njihove Ig gene i preusmjeriti proizvodnju prema IgG, IgA ili IgE. Dakle, kod prvog izlaganja, odgovor je spor i osigurava ograničenu zaštitnu imunost.

Sekundarni (memorijski) imunosni odgovor javlja se kod ponovnog kontakta memorijskih B i TH stanica s antigenima. Memorijske B stanice brzo proliferiraju, diferenciraju u zrele plazma stanice te brzo proizvode i otpuštaju velike količine protutijela (uglavnom IgG zbog izotipskog prekapčanja posredovanog T stanicama) u krv i ostala tkiva gdje protutijela mogu ući u reakcije s Ag. Dakle, nakon ponovnog izlaganja, imunosni odgovor je brži i učinkovitiji.

T stanice: T stanice nastaju od matičnih stanica u koštanoj srži i putuju u timus, gdje prolaze strogu selekciju. U toj selekciji, T stanice koje mogu prepoznati strane Ag koji su vezani u komplekse s vlastitim MHC molekulama preživljavaju; napuštaju timus te odlaze u perifernu krv i limfatična tkiva. T–stanice koje reagiraju s vlastitim Ag koji su u kompleksu s vlastitim MHC molekulama ili sa samim MHC molekulama bez Ag, eliminiraju se apoptozom.

Većina zrelih T stanica eksprimira CD4 ili CD8 i ima Ag–vezujuće površinske receptore nalik imunoglobulinu nazvane TCR (engl. T– cell receptors) koji su povezani s nepromjenljivim CD3 i ζ lancima u jedinicu nazvanu TCR– CD3 kompleks. CD3 lanci (CD3γ, CD3δ, 2 CD3εs) i 2 ζ lanaca, analogna s Igα i Igβ molekulama na površini B stanica, prenose signal aktivacije kroz staničnu membranu. Geni koji kodiraju TCR, kao Ig geni, reorganiziraju se što dovodi do konačne specifičnosti i afiniteta za Ag peptide izložene u sklopu MHC molekula antigen–predočnih stanica (APS). Specifičnost T stanica je gotovo neograničena.

Većina T–stanica eksprimira TCR kojeg čine jedan α i jedan αβ lanac; αβ T–stanice prepoznaju linearne petide antigena predočene od strane MHC molekula. Naime, neke T stanice eksprimiraju TCR koji se sastoji od jednog γ lanca i jednog δ lanca; γδ T–stanice prepoznaju lipidne ili glikolipidne Ag predočene od strane CD1 molekula koje su nalik MHC molekulama ili ponekad prepoznaju izravno sam Ag. CD4 podvrsta αβ T stanice prepoznaje samo antigenske peptide unutar klase II MHC molekula dok CD8 podvrsta prepoznaje jedino antigenske peptide unutar klase I MHC molekula. Da bi se T stanica aktivirala, TCR mora ući u kontakt s Ag–MHC i kostimulacijskim molekulama (npr. CD28 s CD80 ili CD86 moraju ući u interakciju); inače, T stanica postaje anergična ili umire apopotozom. Neke pomoćne molekule inhibiraju prethodno aktiviranu T stanicu i tako suprimiraju upalni odgovor.

Tri glavne vrste T stanica su pomoćničke, regulacijske i citotoksične T stanice.

Pomoćničke T (TH) stanice su obično CD4, no mogu biti i CD8 pozitivne. Diferenciraju se iz stanica koje mogu lučiti nekoliko citokina (npr. IFN–γ, IL–2, IL–3, IL–4, IL–5, GM–CSF), u TH1 stanice (pod utjecajem IFN–γ i IL–12) ili u TH2 stanice (pod utjecajem IL–4 ili IL–10). Općenito, TH1 stanice pospješuju stvaranje protutijela iz B–stanica (humoralna imunost) i sekreciju IL–4, IL–5, IL–6, IL–10 i IL– 13. Obje vrste stanica izlučuju i druge citokine. Drugi funkcionalni fenotipovi TH stanica proizvode različite vrste citokina.

Razlikovanje TH1 i TH2 stanica je od kliničke važnosti. Primjerice, TH1 stanični odgovor dominira u tuberkulinskoj reakciji, a TH2 odgovor dominira u lepromatoznoj gubi. TH1 odgovor je karakterističan za određene autoimune bolesti (npr. RA, multipla skleroza), a TH2 odgovor pospješuje proizvodnju IgE i razvoj alergijskih poremećaja.

Regulacijske T stanice posrednici su supresije imunosnih odgovora. Proces uključuje funkcionalne podvrste CD4 T stanica, uključujući Foxp3 CD25 T stanice, koje ili proizvode sekretorne citokine u imunosupresivne svrhe (npr. transformirajući faktor rasta–β, [engl. transforming growth factor = TGF–β], IL–10) ili suprimiraju imunosni odgovor još nedovoljno definiranim mehanizmima koji zahtijevaju interstanični kontakt. Neke regulacijske T stanice eksprimiraju CD8 fenotip T stanica.

Citotoksični T (TC) limfociti su obično CD8 limfociti no mogu biti i CD4; oni su neophodni za eliminaciju unutarstaničnih patogena, posebice virusa. TC stanice imaju ulogu u reakciji odbacivanja transplantiranog organa.

Razvoj TC limfocita uključuje tri faze: prekursorska stanica tj. usmjerena matična stanica koja se razvija u TC stanicu uz odgovarajući stimulus; efektorska stanica koja se diferencirala i može ubiti svoje odgovarajuće ciljeve (mete); i memorijska stanica koja miruje (ne treba daljnju stimulaciju), ali je spremna postati efektorskom kada dođe do ponovne stimulacije izvornom kombinacijom Ag–MHC. Potpuno aktivirane TC stanice mogu ubiti zaraženu ciljnu stanicu inducirajući apoptozu.

TC stanice mogu biti singenične—stvorene kao odgovor na vlastite (autologne) stanice modificirane virusnom infekcijom ili nekim drugim stranim proteinima. Ili, mogu biti alogenične— stvorene kao odgovor na stanice koje eksprimiraju strane MHC produkte (npr. kod transplantacije organa kad se donorske MHC molekule razlikuju od onih u primatelja transplantata). Neke TC stanice mogu direktno prepoznati strane MHC molekule (direktan put prepoznavanja); druge mogu prepoznati fragmente stranih MHC predočene vlastitim MHC molekulama samog primatelja transplantata (indirektni put).

Prirodnoubilačke stanice: Prirodnoubilačke stanice (engl. natural killer cells = NK) su limfociti koji ne pripadaju ni T ni B staničnoj liniji i ne eksprimiraju površinski Ig ili TCR/CD3 kompleks na svojoj površini. Obično, čine 5 do 15% limfocita periferne krvi. NK stanice imaju sličan mehanizam ubijanja poput citotoksičnih T (TC) stanica, ali nemaju imunološku memoriju. Markeri stanične površine koji najbolje karakteriziraju NK stanice su CD2+, CD3, CD4, CD8+, CD16+ (receptor za IgG–Fc), i CD56+. Zasebna podvrsta stanica, nazvanih NK–T stanice eksprimira uobičajene NK markere uz TCR/CD3 kompleks; aktivirane NK–T stanice izlučuju IL– 4 i IFN–γ i mogu pomoći u regulaciji imunološkog odgovora.

Za tipične NK stanice se smatra da imaju važnu ulogu u preživljenju tumora iz razloga što ubijaju određene autologne, alogene pa čak i ksenogene tumorske stanice bez obzira da li tumorske stanice eksprimiraju MHC molekule. Stanice koji su im prioritetni ciljevi su one koje slabo ili nikako eksprimiraju MHC I molekule. One mogu ubiti stanice koje su zaražene određenim virusima koji inhibiraju ekspresiju MHC molekula.

Slabo definirani, ali široko rasprostranjeni ligandi na ciljnim stanicama aktiviraju receptore na NK stanicama, aktivirajući citolitičke mehanizme. Ubilački mehanizmi NK stanica mogu sličiti onima TC stanica ili su ovisni o protutijelima (At). Kod stanične citotoksičnosti posredovane At, antitijela prepoznaju i vežu se za ciljnu stanicu; Fc regija protutijela može se vezati za svoj receptor (CD16) na NK stanici, tvoreći most. Jednom kad se on formira, stanica prima litičke signale što dovodi do njene smrti.

NK stanice mogu također lučiti nekoliko citokina (npr. IFN–γ, IL–1, TNF–α): one su glavni izvor IFN–γ. Izlučivanjem IFN–γ, NK stanice mogu utjecati na stečeni imunosustav promičući diferencijaciju TH1 odgovora a inhibirajući TH2 odgovor.

Limfokinima aktivirane ubilačke stanice (LAK): Neki limfociti se razvijaju u potentne tzv. LAK stanice (engl. lymphokine– activated killers) koje su sposobne uništiti širok spektar tumorskih ciljnih stanica i abnormalnih limfocita (npr. zaraženih određenim virusima). Ove su stanice prije fenomen nego li jedinstvena podvrsta limfocita. Prekursori LAK–a jesu heterogeni, no mogu se svrstati primarno kao stanice nalik na NK stanice ili nalik na T–limfocite. Tipične NK stanice su glavni prekursori.

Protutijela

Protutijela, koja su proizvod B stanica kao njihov odgovor na antigene, građena su od 4 polipeptidna lanca (2 identična teška lanca i 2 identična laka lanca) međusobno povezana disulfidnim vezama pa imaju oblik slova Y (vidi SL. 163–1). Taj Y oblik molekula protutijela sastavljenih od teških i lakih lanaca podijeljen je na promjenljive (varijabilnu = V) i nepromjenljive (engl. constant = C) regije.

V regije su smještene na amino– kraju Y krakova; nazvani su varijabilnim jer sadrže brojne različite aminokiseline koje određuju specifičnost Ig. Hipervarijabilne regije unutar V regija sadrže idiotipske determinante na koje se mogu vezati određena prirodna (anti–idiotipiska) protutijela; ovo vezivanje može pomoći u regulaciji B staničnog odgovora. B stanica može promijeniti teški lanac Ig kojeg proizvodi, ali zadržava njegov teški lanac V regije i čitav laki lanac, zadržavajući time antigensku specifičnost. C regija sadrži relativno konstantne sljedove aminokiselina što se razlikuje za svaki izotip Ig–a.

Amino (varijabilni) kraj protutijela vezuje se za Ag da bi oblikovao kompleks Ag–protutijelo. Ag–vezujući dio Ig–a (Fab) sastoji se od lakog lanca i fragmenta teškog lanca te sadrži V regiju molekule Ig–a. Kristalizirajući fragment (Fc) sadrži veći dio C regije; Fc je odgovoran za aktivaciju komplementa i vezuje se za Fc receptore na stanicama. Fragmentacija pomoću pepsina dovodi do stvaranja F(ab)2 koji se sastoji od 2 Fab fragmenata i dijela teškog lanca još uvijek vezanog disulfidnim vezama.

Protutijela prepoznaju specifične konfiguracije (epitope ili antigenske determinante) na površini antigena (npr. proteine, polisaharide, nukleinske kiseline). Protutijela i antigeni se čvrsto uzajamno vežu iz razloga što su vezujuće regije na površinama obaju relativno široke. Isto protutijelo može križno reagirati sa srodnim antigenima ukoliko su njihovi epitopi slični onima izvornog Ag.

Pet vrsta teških lanaca definira 5 razreda Ig–a (μ za IgM, γ za IgG, α za IgA, ε za IgE i δ za IgD); također postoje dvije vrste lakih lanaca (κ i λ). Svaki od pet Ig lanaca može sadržavati ili κ ili λ lake lance.

IgM je prvo protutijelo koje se proizvodi nakon kontakta s Ag. Sastoji se od pet molekula Y oblika (10 teških lanaca i 10 lakih lanaca), povezanih s jednim vezujućim J lancem (engl. joining = J). IgM primarno cirkulira u intravaskularnom prostoru; stvara komplekse s antigenskim aglutinatima i može aktivirati komplement i na taj način olakšati fagocitozu. Izohemaglutinini i mnoga protutijela na gram–negativne organizme su IgM. Monomer IgM–a se ponaša kao receptor za antigene na površini B stanica.

IgG je najčešći imunoglobulinski izotip u serumu; nalazi se u intravaskularnim i ekstravaskularnim prostorima. IgG je primarni cirkulirajući Ig proizveden nakon re–imunizacije (sekundarna imunoreakcija) te je prevladavajući izotip u komercijalnim γ–globulinskim pripravcima. IgG štiti od bakterija, virusa i toksina te je jedini izotip Ig koji prolazi kroz posteljicu. Postoje 4 podrazreda IgG–a; IgG1, IgG2, IgG3 i IgG4, navedeni prema vrijednostima njihove koncentracije u serumu (od najviše prema nižoj). IgG podrazredi se funkcionalno razlikuju prvenstveno prema njihovoj mogućnosti aktivacije komplementa; IgG1 i IgG3 su najučinkovitiji, IgG2 je manje učinkovit u aktivaciji dok IgG4 je potpuno neučinkovit. IgG1 i IgG3 su učinkoviti medijatori stanične citotoksičnosti ovisne o protutijelima; dok su u usporedbi s njima IgG4 i IgG2 manje učinkoviti.

IgA se nalazi na svim sluznicama, u serumu i sekretima (slini, suzama, respiratornom, genitourinarnom i gastrointestinalnom sekretu, kolostrumu), gdje omogućuje ranu antibakterijsku i antivirusnu obranu. J lanac povezuje IgA u dimer da bi se formirao sekretorni IgA. Plazma stanice subepitelnih regija gastrointestinalnog i respiratornog trakta sintetiziraju sekretorni IgA.

IgD je primarno eksprimiran na površini naivnih T–limfocita, gdje utječe na sazrijevanje B stanica. Kada nezrela B stanica koja inicijalno eksprimira površinski IgM počinje eksprimirati IgM i IgD, B stanica prelazi iz oblika koji je mogao biti eliminiran ukoliko susretne Ag, u oblik zrele B stanice koja reagira na Ag. Koncentacija IgD u serumu je vrlo niska, a funkcija cirkulirajućeg IgD je nepoznata.

Sl. 163–1. B–stanièni receptor.

Sl. 163–1. B–stanièni receptor.

IgE se nalazi u niskim koncentracijama u serumu i mukoznom sekretu GI i respiratornog trakta. IgE se vezuje visokim afinitetom za FcεRI receptore izražene u velikom broju na mastocitima i bazofilima te u manjem broju na nekoliko hematopoetskih stanica, uključujući dendritične stanice. Ukoliko alergen premosti dvije IgE molekule vezane za površinu mastocita ili bazofila, dolazi do degranulacije stanice i otpuštanja kemijskih medijatora koji uzrokuju alergijsku reakciju. Kod atopičnih bolesti (npr. alergijska ili ekstrinzična astma, peludna astma, atopični dermatitis) i kod parazitoza povećana je koncentracija IgE.

Reaktanti akutne upale

Reaktanti akutne upale su proteini plazme čije koncentracije dramatično porastu pri ozljedi ili infekciji tkiva. Najviše poraste koncentracija C– reaktivnog proteina i lektina koji veže manozu (koji učvršćuje komplement i ponaša se poput opsonina), transportnog proteina α1–kiselog glikoproteina te komponente serumskog amiloida P. Mnogi se reaktanti akutne upale sintetiziraju u jetri. Zajednički, oni mogu pomoći u ograničavanju tkivne lezije, oni pojačavaju otpornost domaćina na infekcije te pospješuju obnavljanje tkiva kao i povlačenje infekcije.

Citokini

Citokini su polipeptidi koje izlučuju imunološke i druge stanice kada ulaze u interakciju sa specifičnim Ag, endotoksinom i ostalim citokinima. Glavne kategorije su interferoni (IFN–α, IFN–β, IFN–γ), faktori tumorske nekroze (TNF–α, TNF–β), interleukini, kemokini, transformirajući faktor rasta (TGF), i faktori stimulacije hematopoetskih kolonija (CSF). Iako interakcija limfocita sa specifičnim Ag potiče sekreciju citokina, sami citokini nisu specifični za Ag; dakle, oni predstavljaju vezu između prirođene i stečene imunosti te općenito utječu na magnitudu upalnih ili imunosnih odgovora. Oni djeluju sekvencijski, sinergistički ili anatagonistički. Mogu djelovati na autokrini ili parakrini način.

Citokini šalju svoje signale preko receptora na staničnoj površini. Primjerice, receptor za IL–2 sastoji se od 3 lanca: α, β i γ. Afinitet receptora za IL–2 je visok ukoliko su sva 3 lanca izražena, srednje jak ako su izraženi samo β i γ lanci a nizak ako je izražen samo α lanac. Mutacije ili delecije γ lanca su osnova za X–vezanu tešku kombiniranu imunodeficijenciju (vidi str. 1345).

Kemokini potiču kemotaksiju i migraciju leukocita. Postoje 4 podvrste, definirane brojem aminokiselina koje se nalaze između prvih dvaju cisteinskih ostataka molekule. Receptori kemokina (CCR5 na memorijskim T stanicama, monocitima/makrofagima i dendritičnim stanicama; CXCR4 na T stanicama u mirovanju tzv. mirujuće T stanice) ponašaju se kao koreceptori pri ulasku virusa HIV–a u stanicu.