Sindrom policističnih jajnika

Sindrom policističnih jajnika je obilježen blagom gojaznošću, nepravilnim menzesom ili amenorejom te znakovima viška androgena (hirzutizam, akne). Tipično, jajnici sadrže brojne ciste. Dijagnoza se postavlja pomoću testa na trudnoću, mjerenjem razine hormona i slikovnim pretragama zbog isključenja virilizirajućeg tumora. Liječenje je simptomatsko.

Sindrom policističnih jajnika je česta endokrinopatija u žena, koja se nalazi u 5–10% žena te obuhvaća anovulaciju i višak androgena nejasne etiologije. Definiran je simptomima, a ne postojanjem cista jajnika. Jajnici mogu biti povećani, s glatkim, zadebljanim čahurama ili normalne veličine. Tipično, jajnici sadrže folikularne ciste promjera 2– do 6– mm te ponekad veće ciste koje sadrže atretične stanice. Razina estrogena je povišena, povećavajući opasnost od hiperplazije endometrija, te, u konačnici, od raka endometrija. Razina androgena je često povišena, povećavajući opasnost od metaboličkog sindroma (vidi str. 61) te uzrokujući hirzutizam.

Simptomi, znakovi i dijagnoza

Simptomi tipično započinju u pubertetu te se s vremenom pogoršavaju; pouzdani anamnestički podaci o postojanju redovitog menzesa tijekom određenog vremena nakon menarhe čini ovu dijagnozu malo vjerojat nom. Pregledom se obično nalazi obilje cervikalne sluzi, što odražava visoku razinu estrogena. Na dijagnozu se sumnja ako žena ima barem 2 tipična simptoma (blagu gojaznost, hirzutizam i nepravilne menzese ili amenoreju).

Pretrage uključuju test na trudnoću te mjerenje serumskog estradiola, folikul–stimulirajućeg hormona, prolaktina i tiroid–stimulirajućeg hormona. Dijagnoza se potvrđuje ultrazvučnim prikazom >10 folikula po jajniku; folikuli se obično nalaze periferno te su nalik na niz perlica.

Ako postoje folikuli u jajniku i hirzutizam, mjeri se razina testosterona i dehidroepiandrosteron sulfata (DHEAS) u serumu. Abnormalna razina se procjenjuje jednako kao i kod amenoreje (vidi str. 2075).

Liječenje

Kod žena koje nemaju ovulaciju (npr. s izostankom ili neredovitošću menzesa u anamnezi te bez dokaza o stvaranju progesterona), koje ne pokazuju hirzutizam i koje ne žele trudnoću, trebalo bi primijeniti naizmjence progestin (npr. medroksiprogesteron u dozi od 5 do 10 mg PO jednom/dan tijekom 10 do 14 dana svakih 1 do 2 mj.) ili oralne kontraceptive, kako bi se smanjila opasnost od hiperplazije i raka endometrija te za sniženje cirkulirajućih androgena.

Kod žena koje ne ovuliraju, imaju hirzutizam i ne žele trudnoću, liječenje je usmjereno na ublažavanje hirzutizma a rukovođeno razinom testosterona i DHEAS (vidi str. 2076). Kod žena koje žele trudnoću, primjenjuje se liječenje neplodnosti (vidi str. 2141).