Tubulointersticijske bolesti

Tubulointersticijske bolesti predstavljaju klinički heterogenu skupinu kojoj su zajednička oštećenja tubula i intersticija. U teškim i dugotrajnim slučajevima budu zahvaćeni čitavi bubrezi, s disfunkcijom glomerula pa i zatajenjem bubrega. Glavne skupine tih bolesti su akutna nekroza tubula i akutni ili kronični tubulointersticijski nefritis.

Patofiziologija: Bubrezi primaju više krvi od drugih organa (oko 3,5 ml/g/min), a nevezane otopljene tvari napuštaju krvotok glomerularnom filtracijom stopom od ≥100 ml/min pa toksični spojevi ulaze u bubrege oko 50× više nego u druga tkiva i nalaze se u znatno višim koncentracijama. Kad se mokraća koncentrira, luminalna površina stanica tubula izložena je koncentracijama molekula koje su 300 do 1000 puta više od onih u plazmi. Fina četkasta površina stanica proksimalnih tubula predstavlja ogromnu dodirnu površinu, a protustrujni mehanizam povećava ionsku koncentraciju u intersticiju medule do 4× u odnosu na plazmu (time se povećava koncentracija mokraće).

Osim toga, prijenosni mehanizmi tubula odvajaju lijekove od njihovih veznih bjelančevina, koje inače štite stanice od njihove toksičnosti. Transcelularni prijenos izlaže unutrašnjost stanica i njihove organele novim i nepoznatim kemijskim spojevima. Vezna mjesta nekih tvari (npr. sulfhidrilne skupine) mogu im olakšati ulazak i otežati izlazak (npr. teški metali). Opća inhibicija (npr. zaluživanje, zakiseljavanje) može promijeniti transport u oba smjera. Blokiranje transportnih receptora mijenja ekspoziciju tkiva (npr. diureza uslijed blokade receptora za adenozin A). Konačno, bubreg ima najveći utrošak O₂ i glukoze po g tkiva pa je osjetljiviji na toksine koji remete staničnu energetiku.