Tvorbe u mošnjama
Skrotalne mase mogu biti uzrokovane upalom zida ili sadržaja mošanja, ozljedom, tumorom testisa i njegovih adneksa (str. 2057) ili mehaničkih abnormalnostima koje pogađaju sadržaj skrotuma ili susjedna tkiva (str. 2042).
Apscesi skrotuma su komplikacije epididimorhitisa (str. 2037), navlastito ako se kasni s liječenjem. Neki se apscesi spontano dreniraju, no većinom je potreban kirurški zahvat, obično orhidektomija s drenažom.
Striktura i divertikl uretre mogu ići sa stvaranjem apscesa uz otok skrotuma, bol, eritem i ekstravazaciju mokraće u mošnje i u međicu. Obično je indicirana incizija s drenažom uz antibiotike, dok je diverzija mokraće putem suprapubične cistostomije potrebna samo u teškim slučajevima sa stvaranjem apscesa. Trajne strikture se većinom uspješno liječe dilatacijom ili endoskopijom (unutarnja uretrotomija). U teškim ili recidivirajućim slučajevima endoskopski se postavlja stent. Ponekad je indiciran i otvoren kirurški zahvat.
Hidrokela, česta rezistencija u skrotumu, posljedica je nakupljanja sterilne tekućine u tunica vaginalis. Komunikantna hidrokela, obično urođena, puni se tekućinom iz trbušne šupljine kad bolesnik stoji ili kad povećava intraabdominalni tlak, dok se u ležećem stavu prazni. Veličina nekomunikantne hidrokele koleba, ovisno o trenutnom nerazmjeru između stvaranja i upijanja tekućine. Do hiperprodukcije dolazi pri upalama sjemenika i pripadnih struktura, dok je smanjena resorpcija posljedica venske ili limfne opstrukcije u funikulusu ili u retroperitonejskom prostoru. Hidrokela obično predstavlja bezbolno uvećanje u skrotumu koje se može dokazati transiluminacijom. Neki pacijenti ipak navode nelagodu ili bolove kod većih tvorbi. Obično nema elemenata upale, no upaljena hidrokela s epididimitisom zna biti jako bolna. Liječenje perzistentne, simptomatske hidrokele je kirurško (hidrokelektomija). Aspiriranje predstavlja privremenu mjeru, no istovremenom injekcijom sklerozantnih tvari može trajno riješiti problem, obično nakon više postupaka. Aspiracija nosi rizik sekundarne infekcije i ozljede žila.
Piokela nije sterilna i uglavnom je komplikacija teškog epididimitisa (str. 2037).
Hematokela (nakupljanje krvi u tunica vaginalis) je obično posljedica ozljede. Za razliku od hidrokele, ovaj je otok bolan i ne može se transiluminirati. Ako je hematokela velika i ne povlači se na konzervativno liječenje, ako se inficira ili je usto lacerirana i tunica albuginea, potreban je kirurški zahvat.
Spermatokela (spermatična cista) obično nastaje na gornjem polu sjemenika, uz epididimis i izgleda kao cistična masa u mošnjama. Veliku spermatokelu se teško razlikuje od hidrokele jer su obje cistične, bezbolne i mogu se prosvijetliti. U diferenciranju pomaže UZ. Kirurška ekscizija je indicirana ako spermatokela raste i izaziva smetnje.
Inguinalna hernija (str. 102) se zna proširiti u skrotum. Treba je razlikovati od hidro– i hematokele. U slučaju inguinalne hernije se poviše rezistencije ne pipa spermatožilni snop, koji je u pravilu palpabilan poviše hidro– ili hematokele. Hernija često splasne kad bolesnik legne. Urođena inguinalna kila po definiciji sadrži i hidrokelu (perzistentan processus vaginalis). Preporučuje se kirurško liječenje zbog vjerojatnog napredovanja i mogućnosti inkarceracije ili strangulacije.
Varikokela (konglomerat vena, obično s lijeve strane, pa se skrotum doimlje poput vreće crva) se nalazi u stojećem stavu, a povlači u ležećem. Insuficijentni venski zalisci uzrokuju zastoj i širenje vena. Kirurški je zahvat indiciran samo u simptomatskim slučajevima (npr. osjećaj punoće, bolovi) ili uz neplodnost (str. 2138). U djece se liječenje preporučuje ako je testis na zahvaćenoj strani znatno manji.
Limfedem skrotuma je posljedica pritiska na trbušne limfne žile ili vene, tumora u trbuhu, ciroze s ascitesom, filarijaze ili Milroyove bolesti (idiopatski limfedem). Nalazi se bezbolno proširenje mošnji. Liječenje je uzročno, a simptomi se ublažavaju suspenzijom skrotuma, dok u težim slučajevima dolazi u obzir resekcija i skrotoplastika.