Ušljivost

Uši mogu zaraziti vlasište, tijelo, pubično područje i trepavice. Uš vlasišta se prenosi bliskim dodirom; tjelesna uš u uvjetima prenapučenosti a stidna uš spolnim odnosom. Simptomi, znakovi, dijagnoza i liječenje ovise o mjestu infestacije.

Uši su kukci bez krila koji se hrane krvlju a koji zaražuju vlasište (Pediculus humanus var. capitis), tijelo (P. humanus var. corporis) ili pubično područje (Phthirus pubis). Tri vrste ušiju se prilično razlikuju po građi i kliničkim osobinama. Uši vlasišta i stidne uši žive neposredno na domaćinu; uši tijela žive u odjeći. Sve se vrste pojavljuju širom svijeta.

Ušljivost vlasišta: Ušljivost vlasišta je najčešća u djevojčica u dobi od 5–11 god. ali se može pojaviti kod skoro svakoga; u crnaca su infestacije rijetke. Uši vlasišta se lako prenose s čovjeka na čovjeka (kao unutar kućanstva ili u razredima) te se s kose mogu prenijeti statičnim elektricitetom ili vjetrom; prijenos ovim načinima (ili uporabom zajedničkog češlja, četke ili šešira) nije dokazan. Ušljivost vlasišta nije povezana s lošom higijenom niti s niskim društveno ekonomskim položajem.

Infestacija tipično zahvaća kosu i vlasište, no mogu biti zahvaćene i obrve, trepavice i brada. U aktivnu infekciju je obično uključeno 20 ušiju te uzrokuje jak svrbež. Nalaz prilikom pregleda je najčešće uredan, ali se mogu otkriti ekskorijacije vlasišta i povećanje limfnih čvorova na stražnjem dijelu vrata.

Dijagnoza ovisi o nalazu živućih ušiju. One se otkrivaju pažljivim pročešljavanjem mokre kose od korijena, pomoću češlja s uskim zupcima; uši se obično nalaze na zatiljku ili iza uški. Gnjide su ovalna, sivkasto bijela jajašca učvršćena za vlasi. Svaka odrasla uš ostavlja 3–5 jajašaca/dan, tako da je broj gnjida puno veći od broja ušiju i ne predstavljaju mjerilo za težinu infekcije.

Liječenje je navedeno u TBL. 121–1. Otpornost je česta i treba ju liječiti oralnom primjenom ivermektina te pokušajem izmjenjivanja pedikulocida. Pri sprječavanju reinfestacije je važno uništenje živih gnjida; one fluoresciraju pri osvjetljenju Woodovom svjetiljkom. Većina pedikulocida ubija i gnjide. Mrtve gnjide nakon uspješnog liječenja zaostaju i ne predstavljaju znak aktivne infekcije; njih se ne treba odstraniti. Gnjide se tijekom vremena udaljavaju od vlasišta; njihov nalaz na <0,5 cm od vlasišta isključuje trenutnu aktivnu infekciju.

Oko potrebe za pranjem osobnih stvari ljudi koji imaju uši ili gnjide i potrebe za izostankom takve djece iz škole postoje proturječja; nema pouzdanih podataka koji podupiru ijedno od toga.

Tjelesna ušljivost: Uši tijela ponajprije žive na posteljini i odjeći a ne na ljudima, te se najčešće nalaze u uvjetima prenapučenosti (npr. vojne nastambe) i u osoba nižeg društveno ekonomskog položaja. Prenose se uporabom zajedničke odjeće i posteljine. Tjelesne uši su važni prijenosnici epidemijskog tifusa, rovovske groznice i povratne groznice.

Tjelesna ušljivost uzrokuje svrbež; znakovi su male crvene točkice uzrokovane ubodima, obično povezane s crtastim ogrebotinama, urtikarijom ili površnom bakterijskom infekcijom. Ovi nalazi su osobito česti na ramenima, stražnjici i trbuhu. Uši se mogu naći na dlakama po tijelu.

Dijagnoza se postavlja na osnovi dokazivanja ušiju i gnjida u odjeći, osobito u šavovima. Primarno liječenje je pomno čišćenje ili zamjena odjeće i posteljine, što često nije jednostavno jer su zahvaćene osobe često siromašne i ne mogu utjecati na svoj okoliš. Sekundarno liječenje predstavlja permetrin.

Stidna ušljivost: Stidne uši (picajzli) se u adolescenata i odraslih prenose spolnim putem, a u djece bliskim dodirom s roditeljima. Također se mogu prenositi posrednicima (ručnici, posteljina, odjeća). Najčešće zahvaćaju dlake pubičnog i perianalnog područja, ali se mogu proširiti na bedra, trup i dlake na licu (bradu, brkove te trepavice u djece).

Stidna ušljivost uzrokuje svrbež. Tjelesnih znakova je malo, no neki bolesnici imaju ogrebotine i regionalnu limfadenopatiju i/ili limfadenitis. Blijede, plavkasto sive makule (maculae ceruleae) na trupu, stražnjici i bedrima su uzrokovane antikoagulacijskom aktivnošću sline ušiju tijekom hranjenja; one su rijedak, ali karakterističan znak infekcije. Infekcija trepavica se očituje svrbežem, pečenjem i nadražajem.

Dijagnoza se postavlja nalazom gnjida i/ ili živih ušiju prilikom pažljivog pregleda (Woodovom svjetiljkom) ili mikroskopske analize. Potvrđujući znak infekcije su razbacane tamnosmeđe mrljice (izmet ušiju) na koži ili donjem rublju. Liječenje je navedeno u TBL. 121–1. Liječenje infekcije kapaka i trepavica je često teško i obuhvaća primjenu vazelina, masti fizostigmina, oralnu primjenu ivermektina ili mehaničko uklanjanje ušiju forcepsom. Spolne partnere treba liječiti.