Rosacea

Rosacea (acne rosacea) je kronična upalna bolest obilježena crvenjenjem lica, teleangiektazijama, eritemom, papulama, pustulama, te, u teškim slučajevima, rinofimom. Dijagnoza se zasniva na karakterističnom izgledu. Liječenje ovisi o izraženosti i uključuje lokalnu primjenu metronidazola, lokalnu i peroralnu primjenu antibiotika, rijetko izotretinoina te, kod izražene rinofime, operaciju.

Etiologija i epidemiologija

Etiologija rozacee je nepoznata, premda je predlagana povezanost s poremećenim venskim odvodom krvi iz lica, povećanjem broja grinja u kosi (Demodex folliculorum) i infekcijom s Helicobacterom pylori. Čini se kako osnovni poremećaj leži u vazomotornom nadzoru. Rosacea najčešće pogađa bolesnike u dobi od 30–50 god. svijetle puti, najupadljivije one irskog i sjevernoeuropskog podrijetla, no pogađa i vjerojatno nedovoljno prepoznate bolesnike tamnije puti. Dob nastupa pomaže pri razlikovanju rozacee od akni.

Simptomi i znakovi

Rosacea se očituje u 4 faze i ograničena je na lice i vlasište. U “pre–rozacealnoj” fazi, bolesnici opisuju nezgodno crvenjenje, često praćeno neugodnim bockanjem. Često opisivani poticaji za ove pojave su izlaganje suncu, emocionalni stres, hladno ili toplo vrijeme, alkohol, začinjena hrana, vježbanje, vjetar, kozmetika te vruće kupke ili vruća pića. Opisani simptomi traju tijekom ostalih faza bolesti.

U vaskularnoj fazi, bolesnici razvijaju edem i eritem lica uz brojne teleangiektazije, vjerojatno kao rezultat trajne vazomotrone nestabilnosti.

Često slijedi upalna faza, kod koje se razvijaju sterilne papule i pustule (zbog čega rozaceju nazivaju i “aknama odraslih”). Neki bolesnici razvijaju kasnij stadij rozacee, obilježen grubom hiperplazijom tkiva obraza i nosa (rinofima) koja je uzrokovana upalom u tkivu, odlaganjem kolagena i hiperplazijom žlijezda lojnica.

Faze rozaceee se obično nižu jedna za drugom. Neki bolesnici ulaze neposredno u upalni stadij, preskačući ranije stadije. Liječenje može vratiti bolesnika u prethodni stadij.

Očna rozacea često prati rozaceu lica te se očituje određenom kombinacijom blefarokonjunktivitisa, iritisa, skleritisa i keratitisa, uzrokujući svrbež, osjećaj stranog tijela, eritem i edem oka. Diferencijalna dijagnoza obuhvaća acne vulgaris, SLE, sarkoidozu, fotodermatitis, reakcije na lijekove (osobito jodide i bromide), granulome kože i perioralni dermatitis.

Liječenje

Prvotno početno liječenje rozaceje oslanja se na izbjegavanje poticaja (uključujući nanošenje krema sa zaštitnim faktorom). Kod upalne bolesti mogu se primijeniti antibiotici. Cilj liječenja je nadzor nad simptomima a ne izlječenje.

Metronidazolska krema od 1%, losion (0,75%) ili gel, kao i krema 20%–tne azelatne kiseline primijenjeni 2×/dan imaju jednaku učinkovitost; za još bolji nadzor može se dodati 2,5%–tni benzoil peroksid (1 ili 2×/dan). Manje učinkovite druge mogućnosti liječenja obuhvaćaju natrijev sulfacetamid 10%/sumpor 5%–tni losion; otopinu, gel ili losion 1%–tnog klindamicina te otopinu 2%–tnog eritromicina, sve primijenjeno 2×/dan. Mnogim bolesnicima je za kronični nadzor potrebno doživotno liječenje.

Oralna primjena antibiotika je indicirana u bolesnika s brojnim papulama ili pustulama i kod onih s očnom rozaceom; mogućnosti uključuju tetraciklin od 250–500 mg 2×/dan, doksiciklin od 50–100 mg 2×/dan, minociklin od 50–100 mg 2×/dan te eritromicin od 250–500 mg 2×/ dan. Kad se postigne povoljan odgovor, doze je potrebno svesti na najmanje kojima se nadziru simptomi. Tvrdokorni slučajevi mogu odgovoriti na izotretinoin primijenjen peroralno.

Tehnike razvijene za liječenje rinofime su dermoabrazija i ekscizija tkiva; kozmetički su rezultati dobri.