Bezazlena paroksizmalna položajna vrtoglavica

Kod bezazlene paroksizmalne položajne vrtoglavice se kod određenih položaja glave pojavljuju kratkotrajni (<60 s) napadi vrtoglavice. Razvijaju se mučnina i nistagmus. Dijagnoza se postavlja klinički. Liječenje uključuje manevre repozicije statolita. Farmakoterapija i kirurški zahvat su indicirani rijetko, ili nikada.

Bezazlena paroksizmalna položajna vrtoglavica (BPPV) je najčešći uzrok opetovane vrtoglavice ušnog podrijetla. S porastom životne dobi pogađa sve više osoba te u staraca može ozbiljno ugroziti ravnotežu, dovodeći do potencijalno opasnih padova. Smatra se kako je uzrokovana poremećajem položaja statolitnih kristalića (kristalića Ca karbonata koji su uronjeni u sacculus i utriculus). Poremećaj podražava osjetne dlačice u stražnjem polukružnom kanaliću, izazivajući osjećaj kretanja. Etiološki čimbenici obuhvaćaju spontanu degeneraciju statolitnih membrana u utriculusu, kontuziju labirinta, upalu srednjeg uha, kirurške zahvate na uhu, nedavne virusne infekcije (poput virusnog neuronitisa), traumu glave, dugotrajnu anesteziju ili mirovanje u krevetu, prethodne bolesti vestibularnog aparata (npr. Meniereovu bolest) i začepljenje prednje vestibularne arterije.

Simptomi, znakovi i dijagnoza

Do vrtoglavice dolazi kad bolesnik pomiče glavu (npr. prilikom okretanja u krevetu ili saginjanja da nešto uzme). Akutna vrtoglavica traje tek nekoliko sekundi ili minuta; napadi su najčešći tijekom jutra, a tijekom dana jenjavanju. Može se pojaviti mučnina i povraćanje, ali ne i gubitak sluha niti tinitus.

Dijagnoza se zasniva na karakterističnim simptomima, nistagmusu koji se utvrđuje Dix–Hallpikeovim manevrom (pretragom za izazivanje nistagmusa—vidi okvir 84–1 na str. 776) te na nepostojanju drugih poremećaja prilikom neurološkog pregleda. Takvim bolesnicima nisu potrebne dodatne pretrage. Bolesnici s nistagmusom koji ukazuje na promjene SŽS–a podvrgavaju se MR pomoću gadolinija. Za razliku od položajnog nistagmusa kod BPPV, položajni nistagmus kod promjena SŽS–a nema latenciju, zamor ni subjektivni osjećaj te može trajati čitavo vrijeme dok se tijelo zadržava u istom položaju. Nistagmus uslijed promjena SŽS–a može biti okomit ili promjenjivog smjera te, ako je rotacijski, neočekivanog smjera.

Liječenje

BPPV se obično povlači spontano za nekoliko tjedana ili mjeseci, no može se pojavljivati mjesecima ili godinama. Budući da je dugotrajan, primjena lijekova (poput onih za Meniereovu bolest [vidi str. 794]) nije preporučljiva. Često, neželjeni učinci lijekova pogoršavaju poremećaj ravnoteže.

Budući da je BPPV zamoran, jedan način liječenja je da bolesnik izvodi provokacijske pokrete rano tijekom dana, u sigurnom okruženju. U tom slučaju su tijekom dana simptomi minimalni.

Manevri repozicije statolita (Epleyev—vidi SL. 86–1—i Semontov) uključuju pokretanje glave kroz niz specifičnih položaja kojima je cilj vraćanje poremećenih statolita u utrikulus. Nakon izvođenja ovih manevara, bolesnik bi trebao ostati u uspravnom ili poluuspravnom položaju 1 do 2 dana. Oba se manevra prema potrebi mogu ponavljati.

Sl. 86–1. Epleyev manevar.

Sl. 86–1. Epleyev manevar.

Kod Semontova manevra, bolesnik uspravno sjedi na sredini ležaja. Njegova se glava rotira prema nezahvaćenom uhu; u ovom položaju ostaje tijekom cijelog postupka. Potom se trup spušta lateralno (bočno) na ležaj, tako da bolesnik leži na strani zahvaćenog uha uz nos okrenut prema gore. Nakon 3 min u ovom položaju, bolesnik se naglo podiže u uspravan položaj bez izravnavanja glave i spušta lateralno na drugu stranu (na drugi bok) uz nos okrenut prema dolje. Nakon 3 min provedene u tom položaju bolesnik se polako vraća u uspravni položaj, a glava se rotira u normalan položaj.